07.10.2011. 22:18
It's hard to say goodbye...
Gledala ga je kako s naporom otvara još usnule oči.
Usne je odmah razvukla u osmijeh.
- Nekaj sam bil umoran – rekao je iz potrebe da opravda što je prespavao to vrijeme koje su rekli da će provest zajedno.
Znao je da ima još samo koji sat prije nego sjedne na vlak i još jednom ode daleko od njega.
– čak sam i nekaj sanjal… al ne znam točno kaj…
Protrljao je oči i protegnuo se na krevetu.
- Znaš da si nešto sanjao, ali ne sjećaš se što?! – smijala mu se…
- Pa da.
- Možda se sjetiš kasnije…
- Misliš?!
- Pa ne znam…ja se ponekad znam tek kasnije sjetit…
- Ma nemoj?! Pa strašna si…. – rekao je najozbiljnije što je mogao.
Podigla je obrvu i uputila mu ispitivački pogled.
- Ne znam zašto, ali imam osjećaj da je ovo sad bilo sarkastično?!
- Hahaha, pa kad si smiješna…- zadirkivao ju je.
- Ma nisam, samo kažem ono što mislim.
- Ma jesi, totalno si mi smiješna. Ali pozitivno.
- A dobro, bude ti barem srce bolje radilo od toliko smijeha.
- Misliš?!
- Aha, tako sam čula…. – kaže već pomalo uvrijeđeno.
- Pa ti si prava doktorica. – nasmije se i povuče je pod deku.
- Ma neću više pričat s tobom. Samo zafrkavaš.
Na njene posljednje riječi pritisnuo ju je još bliže sebi, nabacio jedan od svojih neodoljivih osmijeha i poljubio je prije nego što je stigla još nešto reći.
Prve kapi kiše lagano su udarale po prozoru najavljujući nevrijeme koje će ih još neko vrijeme skrivati od ostatka svijeta... ispod zelene deke, daleko od velegrada...
U tom malom mjestu o kojem nikada prije nije pričala nikome.
A nije niti nikada posije...
3 Komentara | Print | # |